Damir Horvat

Samoubojstvo je prastara zamisao i pojava među ljudima. Neka ga društva smatraju kukavnim, jadnim i bijednim činom, a neke druga herojskim djelom, kojim čovjek sam sebe prinosi kao žrtvu nečemu višem i jačem od sebe moleći tako da mu se oprosti ono što misli da nije smio uraditi.Često ga činimo kako bi potpuno pobjegli od stvarnosti i utješili se ništavnošću i zaboravom. I poništavamo se radi ništavila. Ubijamo se žudnjom za boljim i ljepšim, lakšim i ugodnijim životom kojeg će nam osigurati neka nova duhovna stvarnost. No hoće li? Kakvu mi svijest o posljedicama ovoga čina uopće možemo imati?  Živeći u dijelu ovog svijeta gdje se na samoubojstvo gleda kao na iskazivanje poraza zbog neuspješnog nošenja životnog tereta i na pokazivanje potpunog beznađa, premda Crkva kod nas danas samoubojice smatra bolesnima, bezrazumnima i zato im dopušta crkveni pokop?
Ali samoubojstvo je svakako više pošast nego sablazan. Ono je ta najveća strahota, rasulo ili propast što se mimo ostalih nevolja može dogoditi svakom društvu.Ovih smo dana svjedoci mnogim samoubojstvima djece. Jedna djevojčica je bližnjima ostavila i poruku: ‘Ne bojte se, čuvat ću vas s neba’. Bila je, znači, sigurna da je njen život vrijedan, i da je to vrlo moćna vrijednost. Ali je zacijelo bila i još sigurnija da joj ne vrijedi na ovom svijetu.Tu kod nas gdje smo i sami sebe već počeli uvjeravati da je kila perja lakša od kile željeza.
Tko je gledao film ‘I konje ubijaju, zar ne?’, koji prikazivanjem siromašnih parova žena i muškaraca na maratonskom natjecanju u suludom, neprekidnom plesu, govori o silnoj izopačenosti društvenih vrijednosti, svjestan je toga što nam čini velika mašinerija marketinga, i sustava u kojem obični ljudi moraju napregnuti sve svoje snage da bi ih čudovišni vlasnici kapitala ‘nagradili’. Ne nagrađaju ih zbog njihova napora i žrtve, nego zato što znaju da će prodati ono čime će se opaka hrpa novca povećati – opet nauštrb najbjednijih. I nas naša djeca gledaju kako krvarimo i izbezumljujemo se da se domognemo malo novca, pa čučimo kao mjesečari i buljimo u ekran na kojem se ovih dana ni bingo skoro nije pokrenuo. Prvo se to nervozno vrtilo ne izbacujući loptice, onda se to zlo nije htjelo ni pokrenuti, da bi napokon, dok su mnogi od nas opčarani ovom nakaradnom glupošću i nevjerojatno loše pripremljenim poslom u nevjerici kopali nosove, ipak počelo … I odahnuli smo. Svijet zasad još neće propasti. Mi, dragovoljci svakodnevice. Mi, još živi. Mi, koji ne dobivamo ništa, ali plješčemo zlatnom teletu. Mi, koji pred našom djecom preziremo izazove i ideale. I ‘ubijamo’ ih nerazumijevanjem i darovima kojima ih podmićujemo. Nedostatkom vremena. Lažnim vrijednostima. Neosjećajnošću. Manjkom ljubavi. Primitivnim shvaćanjem da je zgrtanje što više novca jedini cilj i smisao naših života.
A za to vrijeme nas tiho, polako, odlazeći na prstima, napuštaju naša djeca, i to pametna, osjećajna i sposobna djeca, onaj dio naše mladeži koji bi trebao biti jamcem stabilnosti i uspješnosti, budućnosti svakog društva, a ne samo tako malog i izgubljenog poput našeg? Sva ta mladež ne nalazi odgovora na svoje dvojbe i strahove; čak se ni ne usuđuje pitati. Jer se boji višestrukog razočarenja koje će s odgovorima doći. Ako naši životi vrijede samo onima koji zgrću gomile novca na hrpe i taru znoj čela jadikujući kako im je uvijek iznova sve teže skupiti još više (a samo zbog toga vjeruju u našu izdržljivost), zaista se moramo zapitati kako da djeci prikažemo vrijednost života? 
I mi smo naljućeni bježali od kuće. Osjećali se odbačeni, prljavi, ružni, neželjeni. Sigurni da smo u pravu. I razmišljali o samoubojstvu kao o činu koji će ‘naučiti pameti’ one do čije pomoći nismo mogli doći. One koji nam nisu priuštili onoliko bliskosti koliko smo trebali.
I na vrijeme se sjetili čarobnih riječi: ‘Upni se u se …’ Životu najviše vrijedi život. Koliko bolan, toliko i čudesan. A jedna je djevojka, razmišljajući o ovome na internetu, napisala ove divne retke:
‘Svaka budala može umrijeti, i svaka budala će umrijeti. Budi faca pa živi. Budi faca pa ostani živa, bori se, i to dok je sve protiv tebe, dok ne vidiš smisla. To je ono nešto. Nije život za svakoga. E pa budi netko, pokaži zube i živi. To je ono što te čini čovjekom. I to, samo to treba izabrati, ništa više.’
Jer, život nam je najveći izazov i zadovoljština. I našoj djeci, koja su nam život, treba kazati da ga žive zbog toga.

Ipak se dijelimo na nas i na njih. I one i mi. Ako napišemo da čovječanstvo činimo mi i žene, to je seksizam. Što znači da nauštrb drugoga uzvisujemo svoj spol. Ako napišemo da ga čine muškarci i žene, opet griješimo. Ali ako kažemo da ga tvore žene i muškarci, to je već galantno i pristojno. Budimo najpošteniji pa recimo: ni njih ni nas nema bez sviju nas. Jer najveći je problem što smo, a ima nas oba spola, samo ljudi.
Zanimljivo je, međutim, da kad se s nečijim postupkom duboko ne slažemo, kažemo: to nije bilo ljudski. Pa kažemo i ovo: ti nisi čovjek. A nikad: ti nisi žena. Ali je ženstvo dio čovječanstva. Mi možemo kazati: ženstvo i boštvo, ali ne govorimo muštvo, tek mnoštvo. I eto: koliko smo god slični, toliko se i razlikujemo. Kad malo bolje razmislimo o tome, zaključujemo da baš i nije prošlo toliko mnogo vremena otkad je u ovim krajevima spaljena posljednja vještica a Marija Terezija ukazom zabranila njihovo daljnje tamanjenje. Bile su to, da se podsjetimo, žene koje su se nekom zamjerile ili žene koje nisu pristajale da budu iskorištavane ili, jednostavno, previše ponosne žene. Prijavljivane inkviziciji zbog najgorih ljudskih mana: pohlepe, žudnje i mržnje.
Puno je potrajalo čak i to dok je službeno uopće dopušteno štovanje Bogorodice. Stoga se može zaključiti da je ženski rod stoljećima patio. Doslovce tijelima i dušama.
Danas više nije baš tako, jer su se same žene izborile za svoja prava. A bio je to, da se podsjetimo, trnovit put: od veljače 1908. do prijedloga Clare Zetkin i obilježavanja međunarodnog Dana žena po prvi put 19. III. 1911. u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, gdje ga je slavilo više od milijun žena i muškaraca. I zato ga i danas slavimo. Nema tome dugo da se u Hrvatskoj poprijeko gledalo na slavljenje Dana žena, zbog njegova socijalističkog podrijetla. Govorilo se da je nedostojno odavati počast takvim komunjarskim podvalama. Pa se to nastojalo pokriti slavljenjem Majčinog dana. Žene su nam manje opasne kad ih svedemo na osnovne biološke uloge: onda su blagoslovljene i više ih ne treba sotonizirati i staljinizirati.
Neki i danas zahtijevaju proslavu Dana muškaraca, na što žene odgovaraju da se to svakodnevno obilježava po birtijama i svim drugim mjestima gdje se muškarci mogu dokopati malo alkohola. Gdje pjevaju kako su žene varljive poput pera na vjetru i zaključuju da žena može postati prijatelj muškarcu samo tako da bude prvo poznanica, zatim ljubavnica i tek onda prijateljica. Zbog toga im je jasno da muškarci traže od njih ponajviše ono čega se sami ne pridržavaju. Muškarci se pak propituju kako bi se deset muškaraca ponašalo na pustom otoku prema jednoj ženi, a kako deset žena prema jednom muškarcu. Misleći kazati da bi žena bila tretirana poput kraljice, a da bi onaj jadnik završio kao onemoćali bijednik, iscijeđena krpa.
I dan-danas su nekima od nas žene tako privlačne i dobre da se pitaju mogu li i oni postati ženama. Zato se o ženama, dakako, može uvijek pisati. Naizgled su nam dostupne. Guraju nam ih svima pod nos u tiskovinama, po ekranima, jumbo plakatima, ali ih svejedno ima premalo među nama, u gradovima, mjestima, naseobinama. Premda im se divimo dok njima šeću, a i ulica je ženskog roda, mi naše ulice ne nazivamo po njima. U Daruvaru, osim ženskih toponima Vrlika i Dubravka, samo jedna žena ima svoju ulicu. To je Slava Raškaj.  Stoga treba spomenuti jednu ženu koja je prije svih drugih žena, a i mnogih muškaraca, zavrijedila svoju ulicu. To je Ana Jelisava Janković, posljednja iz grofovske loze Jankovića Daruvarskih, utemeljitelja i ustanovitelja ove naše urbane cjeline, rođena 1859. u Daruvaru. Ne zato što je bila plemenitašica podrijetlom, nego zato jer je bila socijalno osjetljive duše i ozbiljno se pridržavala naputka “noblesse oblige” i plovila “protiv struje općenitog negodovanja”, posvetivši cijeli život pomaganju sirotih i neukih, prezrenih i odbačenih. I ponešto od toga spominje u svom dnevniku “Posljednja”. Ta bi milostiva danas ovoga trena otvorila barem pučku kuhinju. I bilo bi vrlo umjesno i ljudski, pa i muški, da joj se na jedan Dan žena daruje jedna ulica. Da nas u ovo vrijeme bešćutnih i socijalno sve neosjetljivijih tajkuna i bogataša podsjeća na to kako su nekad i plemenitaši znali biti plemeniti.
Pardon, plemenitašice!