Pojam hajduk pokriva mnoga značenja: on je romantizirani gerilski odmetnik, borac za narodnu slobodu, razbojnik, prepredenjak, bećarina i junak. I koliko god tu naizgled bilo pojmova potpuno suprotnih značenja, bili su oni, naši hajduci, sve pomalo od toga. Narod ih je doživljavao mahom kao udvorne, uglađene i otmjene, ali i opake i opasne odmetnike od zakona, i preko njihovih je čina svoje životne poraze izmaštavao u pobjede.
Piše:
Ovako je najspominjaniji, najsposobniji i najdrskiji hrvatski hajduk prošloga stoljeća, Čaruga, a i svojim životom, dokazao svoju uglađenost, duh i besprijekornu odanost životnom opredjeljenju: svaku je izdaju i pogrešku svojih ‘Gorskih tića’ sam rješavao likvidacijom krivca, a ovaj je svijet napustio zavodnički šarmantno, bez kajanja, tako reći “iz ćeifa”, s užitkom. Suočio se s krvnikom pred vješalima Kraljevskog sudbenog stola u Osijeku i kada ga je općinski pisar prozvao: “Jovan Stanisavljević”, on je ponosno, vraški opako, dodao: Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga ... Moj naklon, gospodine krvniče ... Zbogom, narode, Čaruga putuje!
Pojam hajduk pokriva mnoga značenja: on je romantizirani gerilski odmetnik, borac za narodnu slobodu, razbojnik, prepredenjak, bećarina i junak. I koliko god tu naizgled bilo pojmova potpuno suprotnih značenja, bili su oni, naši hajduci, sve pomalo od toga. Narod ih je doživljavao mahom kao udvorne, uglađene i otmjene, ali i opake i opasne odmetnike od zakona, i preko njihovih je čina svoje životne poraze izmaštavao u pobjede. Bijedu, neimaštinu, oskudicu. Očaj i beznađe. Sve je to uspijevala donekle izliječiti hajdučka hrvatska mitologija. Silne legende, sjećanja i priče o njima ublažavale su nezadovoljstvo, tugu i nemoć. Bili su to hrvatski narodni junaci. Svetinje.
Legendarni hrvatski hajduci najčešće su se odmetali zbog loših iskustava s vlastima, batinanja, ponižavanja i svijesti da im dotadašnji život ne vrijedi ni “pola lule baguša” , te se sami moraju pobrinuti za novi, malo trajniji.
Mijat Tomić je u 17. stoljeću morao u hajduke da sačuva živu glavu jer je, kako kažu, kao kršan i stasit čovjek u svemu prednjačio pred Turcima, što se njima baš nije mililo. Uz njega se vežu jedni od najboljih hajdučkih stihova predviđenih za odnose s javnošću (PR, kako danas tepu): Od zla oca, od gore matere/Kojem nije žao poginuti/ Koji može stići i uteći/A on svoje sve nosi uza se/Puška mu je i otac i majka/A za virnu ljubu i ne znade. Izdao ga je kum, a suvremenik fra Filip Grabovac o njemu je svjedočio: Samo ovo oću spomenuti, kako posli Tomića Mijata iz Duvna nije bilo već pravoga ajduka ni će već biti.
U 18. stoljeću imali smo dvojicu obljubljenih: Andrijicu Šimića i Jocu Udmanića. Prvi je jedini od ove trojice bio i ostao živa legenda: uhićen je u kući obitelji koja ga je izdala, odgulio 33 godine robije u zatvoru u Kopru i vratio se puku koji ga je primio s ljubavlju i oduševljenjem. Joco, kojeg svojata Moslavina, nije bio te sreće. U novčarci mu je pronađen papir s ovim riječima (a bio je, vele, jak i naočit, pismen, duhovit i razgovorljiv) : Ja, istinabog, kad sam pervi put zatvorit, nisam bio ništa kriv, ali od glada i teških batinah morao sam pobeći i što sam ond čineć mogao biti drugo nego zločinac, jer među ljude nisam smio. Oružnicima ga je posredno prijavila neka fatalna starica te je uhvaćen “na legalu” i ubijen od jednoga kojeg je tek ranio. Kao posljednji hrvatski Robin Hood, “pravedan i dobar” hajduk, koji je volio siromahe a bio prijek s lihvarima i krvopijama.
No, koliko god im mi i danas i jučer “gledali kroz prste”, ne možemo slijepo vjerovati u njihovo bezgranično poštenje i ljudskost. Zbog hajduka se sve živo i pokretno kad-tad moralo dići na noge, i to mnogo puta, da bi im se “došlo glave”. Simpatije su bile na njihovoj strani, jer su činili ono što se rijetko tko mogao usuditi, jer su bili hrabri, ustajali protiv jačih od sebe, protiv sustava, protiv nepravdi. Bili su ljudi čija je sudbina, čiji su životi bili prekriveni velom blagonaklonosti i plaštem romantizma.
Ali vremena se mijenjaju: stižu Čarugini nasljednici: Vinko Pintarić, “Zagorski Čaruga”, koji je ubijao zbog “pogaženih osjećaja”, zbog shvaćanja da nikad neće biti u stanju dovesti u red svoj život niti će mu drugi pomoći u tome. Zlatan Kordej Čaruga, koji od silne osjetljivosti za svoj položaj u društvu i u životu svoje kćerke koristi kao taoce, hrpimice razbacuje bombe na policajce i otima male djevojčice prijeteći opet bombama. A ovih dana i Vitez Krvnik, koji nije bio zadovoljan time što je uz duboki prezir morao šamarati sve naokolo i u nekoliko dana ubija petero, dok je Pintariću za isti pothvat trebalo skoro dva desetljeća. To su naši današnji crni hajduci, koje nikakva stvarna nevolja nije u zlo natjerala. Nevolja ne: ali pakost, psihopatija, zlo u čovjeku, silan bijes i srdžba, pomisao na to da su iznad drugih i da smiju činiti što god htjeli, a to je čisto zlo, bez primjesa. Crno zlo.
Vitez Krvnik također ne izlazi iz psihološkog okvira hajduka, ili u njega ulazi zbog toga što je i on ubijao iz osvete, ali je (i kao vlast) bio u sukobu s vlastima. Uza sve povlastice koje je dobio za svoje zasluge u Domovinskom ratu, uz ribnjak i vikendicu, vozni i ilegalni oružni “park”, na kraju je “umro siromašan”. Kako to shvatiti? Ali nitko dosad nije ubijao djecu da ne ostanu svjedoci zločina.
Sudeći po motivima njegovih osveta, Vitez Krvnik je veliko sitničavo zlopamtilo: stoga jedino čudi što se nije sjetio usput poubijati još nekoliko njih: nisu mu bili pri ruci, a malo je bio i apšicao. Ovih je dana jedini preživjeli, Vlado Knok, glavna zvijezda svoga zavičaja: svi mu čestitaju i žele mu platiti piće, jer je preživio. I tako Hrvatska danas slavi one koji od današnjih “crnih hajduka” uspijevaju preživjeti, dok je prije svoje hajduke slavila. Vremena se, što ćemo, mijenjaju.
Ali ima i gorih stvari od ovih zvjerstava i zlosilja: lakonska izjava jednog od Vitezovih sudruga koji je nad njegovim odrom kazao kako se svim ovim zločinima i nije toliko za čuditi, nego se treba moguće nadati novim masovnim zločinima ljudi “izgubljenih u prostoru i vremenu”. Trebamo li biti spremni da se na svaki mrki pogled skrijemo u mišju rupu, ili smo se već debelo usrali u gaće i u njoj cvokoćemo od straha?
Smijemo li se mi naklanjati našim današnjim krvnicima? Sigurno ne! Ako ni zbog čega drugog, onda zbog doista stradalih, doista prezrenih i doista zaboravljenih hrvatskih branitelja, kojima smo oteli dostojanstvo i odavno ih otpisali i koji i siromašni i bolesni kroz ovaj današnji metež, jal i jad, još uvijek pokušavaju proći pokraj nas uzdignuta čela.
