Damir Horvat

Kako hrvatski radni narod provodi zlatno vrijeme svoga života? Svoje vrijeme?
Hrvatski radni narod najviše se provede na poslu gdje dušu prodaje vragu za sitnu crkavicu. Ma vraga dušu! Prodaje ovo malo života, tek da odgodi krepavanje na rate. Na dušu ne stigne ni mislit. Duša mu izlazi na nos i na usta. Drugdje i ne, jer mu se ni prdac ne stigne omaknut. Osviješten je i zna da to ne bi bilo politički korektno.
Potom mu od posla na putu do kuće opet vrag ne da mira. Kopa nos i razmišlja gdje da nešto spiska na dug. Čim vidi banku odmah bi nekakve kredite. Al ne daju, već je pito. Ne mere.
Onda se sjeti da bi tobože nekakvog špeceraja trebalo ženi. I već hvata smjer prema jednom od još postojećih, žilavih malih dobrosusjedskih dućana. Eto raja na zemlji: pive kolko hoćeš, a sve na dug. Milina. Pa presiječe i kojim “unučićem”. I priušti si nepostojeće vrijeme u predgrađu raja.
Tako hrvatski narod malo malo pa zabasa. Zanosi se.
Malo skokne do kladionice, malo se za lutriju raspituje. I onda se okuraži, pa skoči i do birtije. Nađe pajdaše, pa posudi i nekakve novce. Koje onda ne može vratit. Dugo. Sakriva se od drugih.
Pa svrati i do crkve, tek da se malo utješi, da vidi je li se ondje otkriva ili sakriva lice kapitalizma.
Ali hrvatski narod i sanja.
Doma, kad se dobro najede, zalegne u nekakvi podnošljivi položaj gdje ga ne trga kralježnica i ne probada ispod rebara da pogleda “što je na programu”. Dobrodušno zahrče i sanja kako će jednom imati zubalo i novu, lijepu, visoku čašu s tabletom za održavanje zubala. Kroz krezuba mu usta prošišti grč osmijeha. I već se osjeća kao pred vratima svetog Petra. I to mu je dosta. Ne bi se sad s njim i upoznavao.
Petar ostaje uvijek tu u pričuvi za neki presudniji san.
Sanja kako se odjednom našao u krilu nekog lijepog političara s ugodnim smiješkom na njegovanom licu i prekrasnim odijelom, kako ga on miluje po glavi i tepa mu: “Nećeš bit gladan, milo moje, nećeš bit gladan … ja ću te nahranit.” A to obećanje zvuči nekako dvojbeno i zlokobno, pa i podsjeća na neke morbidne viceve kako kod nas starije osobe znadu tetošiti najmlađe …
Sanja da mu sinovi isprebijani i krvavi dolaze iz škole, jer nisu imali novca da plate tjedni harač Ćorinoj bagri za prelazak preko ceste u drugi kvart.
Sanja da opet nema zube. Pa da je dobio zubalo. Zubalo nosa u zubotehniku, pa kod zubara. Pa opet od jednog do drugog. Već ga je strah da mu ga usput netko ne ukrade. Znoji se od straha. I naposljetku se sjeti: pa čime će ga platit?
Raspituje se u banci, gdje mu daju kredit na pet godina, s vrlo sitno napisanom odredbom o kamatama. Shvaća kako će zubalo svakako morati spomenuti u oporuci, zbog onih metala … i prevrće se. Od muke. Kome ga ostaviti?
Sanja kako je vani lijepo, toplo vrijeme i poštar mu zvoni na vratima. Tužno, prepun sućuti, skida kapu i kaže: “Molim Vas, ovdje potpišite … “ S nevjericom rastrga omotnicu i problijedi. Ostane bez zraka. Jer ondje piše: “Dobili ste otkaz.”
Sanja kako je baš zakoračio na pješački prijelaz a već mu prilazi policajac, pozdravlja ga i piše kaznu zbog prljavih cipela. Objašnjava mu kako smo na putu u Europu, a tamo ne smijemo s balkanskim blatom na potplatima.
I budi se u nevjerici. S užasom gleda u tv ekran na kojem piše: “Idemo dalje.” Nespremni za svetog Petra, a jedva upotrebljivi za budućnost. Ne usuđujemo se kod stomatologa jer nas strah da nam previše smrdi iz usta.
Trebali bi kod doktora. Ali kakve su nam gaće?
*
A kod nas u Daruvaru proljeće leluja naokolo. Životni sokovi bujaju. Bazeni i vodoskoci bubre. Spremamo se otvoriti vrata turizmu. No ima li ih uopće? Vrata? Već se pola grada prijavilo u vratare.
Zbog očekivane turističke najezde proširuju se neki prilazi gradu. Čak se razmišlja i o gostima koji će raspaliti sredokraćom, kroz sami zrak. Predmnijeva se tako i otvaranje zračne luke. Svi očekujemo goste. Ulice neasfaltirane desetljećima. Prenakrcana parkirališna mjesta nauštrb prometnoj preglednosti. Turistička ponuda nestvarnih sadržaja. Putokazi za nepostojeći muzej.
I zato se zasad Daruvar više doima poput dobro raspoloženog, malo pripitog, veselog domaćina obučena u najbolje svetačko odijelo, koji stoji u lokvi nasred blatnjavog dvorišta s nogavicama zasukanim do koljena, i vedro se smiješeći, raširenih ruku pozdravlja svoje goste.