Drago Plečko

I došao je pedeseti broj! Treba izdržati u tržišnoj atmosferi i općoj tarapani u borbi za kontrolu nad medijima u kojoj će se odlučiti mnoge stvari. Kao naprimjer formiranje javnog mnijenja o NATO-u, razmišljanje o pripuštanju ne-baš-tako-zdravih investicija u Hrvatsku i stupanj slugansko-udvorničkog mentaliteta koji će eventualno nastaviti dominirati našom domovinom.
A taj gotovo urođeni refleks osjećaja manje vrijednosti nas je skupo koštao i do sada. Koliko su stvari zapravo bljutave imao sam prilike vidjeti sada nedavno.
Na konvenciji znanstvene fantastike u Pazinu, Istrakonu, gdje sam držao referat o tajni svetog Grala; zapravo iznosio moju vlastitu teoriju o tom misteriju. Dvorana je bila prepuna, a otraga su sjedili neki klinci, mladi nadobudni budući hrvatski intelektualci. Kada sam završio s izlaganjem posve nove teze, javi se posprdnim glasom jedan od njih i pita me: “A koji su vam svjetski autoriteti ovo potvrdili? Imena, imena, gdje su vam imena?” Neuspješno sam se pokušao obraniti činjenicom da je to moja vlastita, nova teorija. Oni su se potiho smijali i samozadovoljno nešto komentirali. Jer, u tim je glavama naprosto obmana i laž ono što nije potvrdio neki autoritet izvana. Digne se uto neki čovjek iz publike i kaže: “Pa, gospon Plečko je valjda autoritet za vlastitu teoriju...”. Da, drugi moraju citirati mene ako im se moja teorija dopada ili ako je ruše. Ali, nije dovoljno da su Hrvati dali tri dobitnika Nobelove nagrade (za kemiju Prelog i Ružička, za književnost Andrić – Hrvat po oba roditelja), Radmana i Đikića, Branku Vlašić, Duju Draganju, Janicu Kostelić, Sanju Jovanović, Matu Parlova, Mirka Filipovića, niz svjetskih košarkaških, vaterpolo i nogometnih asova, umjetnika… Mi sami na vlastite ljude gledamo s potcjenjivanjem. Dok ne uspiju u bijelom svijetu. Dugogodišnje okupacije i diktature ugradile su fenomen urođenog osjećaja manje vrijednosti u hrvatski gen i došlo je vrijeme da se to mijenja, da prepoznamo potencijal genijalnosti koji svako malo proviri u našem genetskom “poolu”. Jebeš sve druge, mi Hrvati smo najbolji!
Bjelovar je čudesan grad. Dva ministra i jedna podpredsjednica Vlade! Koja koncentracija na tako maloj površini. Može biti po hrvatski jalan koliko tko hoće, no treba imati dosta sive tvari u glavi da se dogura tako visoko, pa makar to bila politika. S nekim se ne trebamo ni slagati, ali to nas ne smije priječiti da mu priznamo objektivne kvalitete. To je još jedna lekcija Hrvatima – poštujte vlastitog čovjeka. Garantiram vam, da glamur i lažni sjaj zapadnih “vrijednosti” projiciran kroz imbecilne zabavne sadržaje u medijima, nije ni približno vrijedan ko naši stari zanati, narodna umjetnost, rukotvorine i kultura.
Zašto sam već dvije godine sa “Zvonom” i nezaobilaznim Štefanom? Zato što njedri sličnu vibraciju, zato što u granicama svojih mogućnosti brani iste vrijednosti koje nam jedine obećaju bolju budućnost. Nitko nam ne može pomoći bolje nego si možemo sami. Vremena su složena i teška i samo nam čvrsto zajedništvo može isposlovati poštovanje svijeta. Nadam se da će “Zvono” promovirati upravo ovu ideju i dalje.