RAZGOVOR S DUBRAVKOM ADAMOVIĆEM
Činjenica da je Galerija Nasta Rojc, koja djeluje u sklopu Gradskog muzeja Bjelovar, nedavnom odlukom Hrvatskog društva likovnih umjetnika izgubila status uvaženog izložbenog prostora, uzburkala je dio bjelovarske javnosti. Postavljaju se pitanja o uzrocima gubitka toga statusa i je li se to moglo izbjeći. U javnosti se pojavila i teza da je za to kriv Dubravko Adamović, do prije nekoliko mjeseci ravnatelj ravnatelj Gradskog muzeja a sada ravnatelj HDLU-a. Bio je to jedan od povoda za razgovor s njim.
Kada je Galerija Nasta Rojc stekla status uvaženog izložbenog prostora i što je sve trebalo učiniti za to?
Kao i za mnoge druge muzeje i galerije u Hrvatskoj tako je i za Gradski muzej Bjelovar bila prijelomna 2002. godina. Krajem te godine, naime, tadašnji Upravni odbor HDLU-a (čiji nisam bio član!) odlučio je elitizirati kriterije i radikalno smanjiti broj uvaženih izložbenih prostora ne bi li se, posljedično, smanjio i broj samostalnih umjetnika koji su izlaganjem u tim prostorima održavali pravo na uplatu doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje iz državnoga proračuna. Tim je činom dotadašnji popis, s više od 60-ak uvaženih izložbenih prostora, smanjen na samo 38. Iako je tada u Upravnom odboru sjedio i jedan Bjelovarčanin, Gradski muzej Bjelovar je nakon dugo godina izgubio taj prestižan status te je brisan s Popisa za razdoblje 1. siječnja - 31. prosinca 2003.
Stoga sam odmah, po dolasku u Muzej početkom veljače 2003., počeo sustavno raditi i na vraćanju Muzeja na Popis. Ponajprije je trebalo, uz pomoć Podravske banke, urediti podrumsku galeriju i hodnike, potom definirati i kategorizirati izložbene prostore Muzeja i, sukladno tome, izložbe. Znao sam da se ne ćemo moći vratiti na Popis ako ćemo, kao do tada, cijeli Muzej neselektivno tretirati kao jednu galeriju u kojoj je sasvim svejedno što se gdje izlaže. Iz toga sam razloga predložio, prvo muzejskom Stručnom vijeću, a potom i Upravnom vijeću, imenovanje velike galerije u Galeriju Naste Rojc, htijući tom gestom, uz ostalo, odati i hommage našoj hrabroj i poznatoj sugrađanki, i definirati galeriju kao prestižan izložben prostor u kojemu ćemo postavljati selektirane izložbe, i to ne samo likovne, ali ponajprije one izložbe koje će nas demarginalizirati i vratiti u društvo kojemu zbog svoje iznimne likovno-umjetničke povijesti neupitno pripadamo. Međutim, kako u nas baš ništa ne ide lako i po samoj logici stvari, tako je i to nastojanje u početku dočekano s nerazumijevanjem.
Pa, ipak, nastavio sam dograđivati program za tekuću godinu kako bismo nadoknadili izgubljeno, zatim, osmišljavati i ozbiljno dogovarati onaj za 2004., maksimalno koristeći svoj i profesionalni i društveni rejting u kulturnim krugovima. Uglavnom, na posljetku smo temeljem jasno definiranoga profila Galerije Naste Rojc i respektabilnog likovnog programa ponovno bili uvršteni na Popis uvaženih izložbenih prostora u Hrvatskoj za razdoblje 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2007.
Zbog čega je Galerija Naste Rojc sada izgubila taj prestižan status? Što je trebalo činiti da taj status i zadrži?
Kao legalist i profesionalac ne želim špekulirati o odlukama Umjetničkog savjeta HDLU-a, a još manje o odlukama Upravnoga odbora. Ono što kao ravnatelj HDLU-a mogu jamčiti jest to da je postupak proveden iznimno korektno - transparentno, temeljito i objektivno.
A što je dalje trebalo činiti? Ha, ne znam… Rekao bih - ništa revolucionarno. Samo mnogo truda, osobnoga angažmana i znanja. Odnosno, kao i u svakom poslu u kojemu imate manje novca nego biste trebali imati za ono što želite i što vam treba: razgovarati i pregovarati. Budući da su i svi drugi muzeji u identičnoj situaciji lakše se dogovori razmjene i suradnje. Uostalom, tijekom svoje četiri ravnateljske godine uspostavio sam sasvim solidnu suradnju s nekoliko nama sličnih muzeja, tako da nije bilo teško nastaviti. Kao primjer navest ću ovu arheološku izložbu, koja upravo traje u Muzeju, koju smo dogovorili prije dvije i pol godine i koja je dobar primjer takve uspješne višegodišnje suradnje.
Jeste li Vi mogli utjecati da se status ipak ne izgubi?
Ne. I to ne samo zbog toga što još od prošle godine nisam član ni jednoga tijela upravljanja, pa ni Umjetničkoga savjeta HDLU-a, već zbog svoga svjetonazora i svoje naravi: ne bih, naime, znao živjeti s odlukom koja nije utemeljena u činjenicama.
Umjetnici će zaobilaziti Bjelovar
Čuli smo da HDLU u svoja četiri izložbena prostora godišnje postavi četrdesetak selektiranih izložaba. Je li se moglo dogovoriti koje gostovanje u Galeriji Naste Rojc?
Točnije, ove bi godine trebalo biti postavljeno blizu šezdesetak izložaba. Da, naravno da se moglo dogovoriti. Moglo se birati kao na švedskom stolu. Bilo je, čak, i konkretnih povoda. Primjerice, prošle sam godine, kao svoju prvu veliku radnu zadaću na novom poslu, postavio retrospektivu našega uglednoga, bivšega sugrađanina prof. Ante Kuduza što je bio itekako dobar povod za suradnju. Međutim, ništa…
Koliko je status uvažene uopće važan za jednu galeriju i njezinu okolinu, u ovom slučaju za Grad Bjelovar, pa možda i za Županiju?
Ako Vam kažem kako sada s prostora između Koprivnice, Osijeka, Slavonskoga Broda, Velike Gorice i Zagreba nema ni jednog uvaženog izložbenog prostora na Popisu, onda će Vam to najbolje oslikati stanje i perspektivu toga područja. No, to ne znači da ne će biti izložaba, bit će, jedino što će samostalni umjetnici tražiti one uvažene, a nakon njih i svi drugi…
Je li za Bjelovar važno izlaganje nebjelovarskih umjetnika i autora?
Ako je za Dubrovnik bitno da dobije izložbu Picassovih grafika, a za Osijek da nakon Zagreba izloži putujuću izložbu Gerharda Richtera, najcjenjenijega umjetnika današnjice, zatim, da, primjerice, Vukovar preuzme od HDLU-a i Kuduzovu retrospektivu i Antasov projekt, onda bi, valjda, po logici stvari, i za naš grad i kraj trebalo nešto značiti da dobije bar pet-šest recentnih izložaba “nebjelovarskih” umjetnika.
Povijesna šansa za središte Bjelovara
U kakvom bi odnosu trebale biti slikarske izložbe u sklopu ukupne djelatnosti Gradskoga muzeja?
Svatko ima svoju koncepciju, međutim, bitno je sve sastavne jedinice ravnomjerno razvijati, u smislu da ni jedan segment ne trpi. U fundusu Galerijskoga odjela, primjerice, ima više od 700 djela i cjelina, što je za svakog dobroga kustosa itekakav stručni izazov, i dok bi povjesničari trebali istraživati kilometre neistražene građe o Bjelovaru koja ih desetljećima čeka u Zagrebu i Beču (možda bismo tako konačno otkrili i stvarnu godinu utemeljenja grada), dobar povjesničar umjetnosti ima bar tridesetak likovnih umjetnika iz ovoga kraja s čijim bi se radom trebalo sustavno baviti i priređivati materijal za monografije.
Uglavnom, svakome je jasno da za pripremu povijesnih i stručno-tematskih izložaba treba više vremena nego za dogovor o gostovanju. Međutim, isto je tako jasno da godina ima 12 mjeseci i da, ako se godišnje postavi šest kvalitetnih likovnih još uvijek ima dovoljno prostora za bar još šest etnoloških,
povijesnih, kulturno-povijesnih, arheoloških i sličnih izložaba. Pri tome treba naglasiti kako za sve opcije novca ima sasvim dovoljno.
Bi li možda Bjelovar rješenje prostora za održavanje likovnih i multimedijalnih izložaba trebao potražiti izvan Gradskoga muzeja?
Naravno! O tomu sam već odavno govorio i tražio druga rješenja. I, što
je najzanimljivije, neprestance sam dobivao obećanja kako ćemo, primjerice, za Galeriju suvremene umjetnosti dobiti dio staroga Koestlina, a za Zavičajnu galeriju, pak, zgradu u koju se kasnije “inkubirao” Poslovni park i Konzervatorski odjel. LUB-ovci, također, već odavno zaslužuju vlastiti prostor. Izmještanjem škola iz središta grada, konačno se pruža povijesna šansa da se središte grada, u obrazovno-kulturološkom smislu, kvalitetno sadržajno osmisli. Povijest športa i glazbe trebalo bi smjestiti u bivšu “ugostiteljsko-turističku” na trgu, a zavičajnu galeriju u “trgovačku”, pa bi bar jezgra grada, uz sjajnu knjižnicu i obnovljeni Muzej doista počela kulturno i učilišno disati i služiti.
Razgovarao Mirko Paurović
