Vinko Grgurev, prof.

Najviše bjelovarskih srednjoškolaca započet će ove godine nastavu u novim zgradama na sjeveru grada. Njihove su škole dosad djelovale u neprikladnim prostorima. Medicinska škola funkcionirala je u “unajmljenom” dijelu gimnazijske zgrade. Ekonomska škola “ustupa” svoj tradicionalni prostor susjedima: Tehničkoj i Obrtničkoj školi. Trgovačka i Ugostiteljsko-prehrambena škola napuštaju svaka svoju staru zgradu u gradskom središtu. Gimnazija ostaje na svojem mjestu u impozantnoj secesijskoj zgradi. Neformalno se tom simbolikom sugerira njezina “uzvišenost”. Estetske i povijesne preferencije kadšto nisu sasvim u skladu s funkcionalnošću. Ali ni funkcionalnost novih školskih zgrada nije uvijek sukladna svojim zahtjevima.
Ističe se kako se prije stotinjak godina, zahvaljujući srednjoeuropskom racionalizmu, pri određivanju lokacije gimnazijske zgrade mislilo na to da bude blizu kolodvora radi učenika-putnika. Uostalom, Bjelovar nije tada bio mnogo veći od svojega “kvadrata” u čijoj je strukturi gimnazija trebala zadobiti svoje mjesto.
Prije pedesetak godina je u modernističkom stilu izgrađena zgrada za ekonomsku, trgovačku i tehničko-obrtničku školu. Nije lijepa kao gimnazija, ali je u nekim elementima funkcionalnija. Naklonjen sam secesiji, za koju mislim da je dala Bjelovaru karakterističan imprimatur srednjoeuropskoga grada, pa su neke modernističke interpolacije nagrdile njegovu sliku.
U vezi sa spomenutom školskom zgradom treba istaknuti njezin smještaj u gradskom središtu. Bjelovar se širio integrirajući susjedna naselja u svoj sklop. Bio bi on poprilično veliki grad ako bi gustoća naseljenosti bila jednaka, na primjer, nekoj od zagrebačkih općina. Mnogi su učenici prinuđeni pješačiti po nekoliko kilometara do škole jer konfiguracija grada nije takva da bi mogao imati optimalan gradski prijevoz. Sugeriram učenicima da radi vlastite sigurnosti izbjegavaju dolaziti biciklom u školu.
Ako se ima u vidu da su onima koji dolaze u Bjelovar autobusom i vlakom kolodvori osnovna točka, onda bi se moglo zaključiti da je i nadalje gradsko središte ono područje kojemu gravitira većina učenika. Zbog toga se može tvrditi da su školske zgrade, ipak, na gradskoj periferiji pogotovo što su između njih i gradskoga središta smještene velike robne kuće. Zašto su one dobile prednost pred obrazovnim institucijama? Zašto na njihovim lokacijama nisu nove školske zgrade koje su načelno bile u planu prije njih? Kakvih je polidisciplinarnih istraživanja bilo prije nego li su izrađeni izvedbeni projekti? Nikakvih!? Uostalom, zašto se o projektima novih školskih zgrada nije raspravljalo u školskim zbornicama? Zbog čega se ignoriraju mišljenja ljudi iz neposredne školske prakse, koje, štoviše, mnogi tretiraju kao dječicu koja je dužna prihvatiti ono što odluče “mjerodavni”? Uz očitost što su u današnjim relacijama školske zgrade daleko od povoljnijih lokacija najvjerojatnije će se pokazati nedostaci i u konstrukciji koja se temelji na prijepornim pedagoškim standardima. Prije “materijaliziranja” bilo je potrebno kompleksnije i intenzivnije raspravljanje.

Programi školskoga seksualnog odgoja problematični su i zbog načina donošenja i zbog očekivanog načina provođenja. Poštujući vrijednosti istraživanja i spoznavanja ljudi u Forumu za slobodu odgoja i Glasu roditelja za zdravlje djece (Grozd), valja biti kritičan prema donošenju tih programa u određenim (relativno) zatvorenim krugovima. Prijepor između njih svjedoči o njihovim posebnim koncepcijskim pristupima.
Nije li najprije trebalo biti riječi o tome u zbornicama koje su, umjesto da budu tribine za raspravu o svim školskim problemima, od lokacije školskih zgrada do programa pojedinih oblika odgoja, svedene na to da razbijaju glavu zbog nečijih opravdanih ili neopravdanih izostanaka. Radove spomenutih foruma potvrđuju institucije izvršne vlasti prije dostavljanja u škole radi realizacije. Poslovično oni teže kompromisu prihvaćajući načelno oba programa i preporučujući drugima da se sami odluče za jednoga od njih. Zahtijeva se da dvojbu između «liberalnoga» i «konzervativnoga» programa razriješe svojim odabirom roditelji. Zacijelo bi oni radi toga trebali proučiti «materijale» mimo uvida vlastite djece i za njih odabrati «primjereni» da im ga učitelj tumači.
Uloga učitelja bila bi sekundarna, jer bi trebali svakoj pojedinoj skupini učenika tumačiti po odabiru njihovih roditelja u mnogo čemu suprotstavljene programe. Po čemu bi roditelji bili kompetentniji od onih koji bi provodili taj program u školi s njihovom djecom? Zašto bi roditelji bili dužni odabrati to, a ne, na primjer, posebne satove matematike, fizike ili bilo kojeg drugoga predmeta? Predviđa se da bi to na satovima razredne zajednice bila dužnost učitelja, nezavisno od kojih su programi doneseni i kojima se pripisuje, budući da su dužni instruirati po oprečnim programima i po volji roditelja ono u čemu sami nisu sudjelovali, da nemaju svoje stajalište ili da tumače ono što je protiv njihovih stajališta i uvjerenja. Po čemu bi oni bili mjerodavni seksualno odgajati učenike? Ne bi li se po bilo kojem od tih programa dospjelo u iskušenje da se nekima tumači kao bitna novost ono što im je inače vrlo dobro poznato, ili da im se nameću prevladani stavovi?
Srednjoškolci su prestari da bi roditelji odlučivali o «modelima» njihova seksualnog odgoja. Škola je institucija koja bi svima trebala dati na razmatranje svaki program u odnosu među kojima bi učenici preispitivali i izgrađivali svoje stavove. Zar bi trebalo udaljiti iz učionice onoga čiji roditelji nisu odabrali taj program? Što je jedan od tih programa nužno loš da bi ga trebalo zaobilaziti? Ako jest, koji, i zašto su se neki odlučili baš za nj? Seksualni odgoj bi trebalo shvatiti ozbiljno i priznati da učitelji nisu sveznalice te da je i njima potrebno seksualno obrazovanje koje, kao i odgoj, zahtijeva specijalno medicinsko i psihologijsko znanje. Odugovlačenje s donošenjem programa seksualnoga odgoja sugerira da su postojeće generacije prikraćene za važne informacije. I bez toga vremenskoga otezanja mogli bi se problemi riješiti jednostavnije i učinkovitije. Mogle bi bez velikih dramatizacija škole u koordinaciji s odgovarajućim prosvjetnim administrativnim ustanovama angažirati kvalificirane stručnjake, liječnike i psihologe, da na osnovi svojih stručnih iskustava učenicima objasne ono što se misli da im je najpotrebnije, odnosno ono što ih najviše zanima. Programi bi se uspostavljali ad hoc jer nije moguće predvidjeti što bi netko htio i trebao znati.