Uskraćivanjem vlastitom narodu da izravno odlučuje o bitnim političkim zahtjevima te bespogovornošću prema europskoj administraciji, hrvatska politička elita dospijeva u iskušenje da bude transmisija između stranoga kapitala i domaćega otuđenoga rada.
Piše:
Posjet američkoga predsjednika Georgea Walkera Busha neki su novinari (Davor Butković, Tihomir Dujmović, Milan Ivkošić, Jurica Körbler, Bruno Lopandić, Josip Pavičić…) apologetski popratili; neki su, pak, bili vrlo kritični (Inoslav Bešker, Marinko Čulić, Miljenko Jergović, Branko Mijić…). Apologeti su istaknuli da Bushova pozivnica u NATO potvrđuje povratak Hrvatske «zapadnoj civilizaciji» i da će taj potez omogućiti bujniji priljev «stranoga kapitala». Kritičari su, pak, istaknuli da je rat u Iraku svjedočenje Bushove reakcionarne politike.
Deseci milijardi godišnjega profita naftnog koncerna, s kojim je Bush u najbližoj vezi, govori o tome kako je apsolutnost profita njegova bitna upravljenost. Tome je sve podređeno kao objekt ili funkcija. To potvrđuju riječi određenoga apologeta koji opravdava «sanitarni kordon» oko Rusije proširivanjem NATO-a (i) skorim primanjem Hrvatske i Albanije. Preuzimanjem uloge «predziđa» Hrvatska se postavlja kao (tradicionalni) vazal «zapadne civilizacije» u njezinu prodoru na istok. Stavljanje Hrvatske u ponovnu funkciju vojne krajine čini je marginalnom europskom zemljom i dovodi u načelan sukob s drugima. Hrvatska je potisnula ideju da je principijelan odnos prema svakome bitan uvjet plauzibilne politike.
Ne iskazuje se nikakav antiamerikanizam kritikom Bushove politike, dapače, postuliraju se vrijednosti one Amerike koja se suprotstavlja militarističkoj ekspanziji. Zašto Norman Mailer i Noam Chomsky ne bi čelnicima hrvatske politike bili oličenje američkoga? Možda jesu, ali su poslovično podvojeni zbog nužnog političkog obzira. Ako jesu, nije li izbjegavanjem referenduma o ulasku Hrvatske u NATO, pokazan prijezir prema svojem narodu? Organizatori peticije za taj način demokratskoga odlučivanja, unatoč mnogim preprekama, sakupili su, ipak, zavidan broj potpisa.
Zacijelo se nekima čini da je «strani kapital» čarobna sila koju je potrebno umilostiviti da bi došla i dala ploda, međutim, ne bi li oni napokon naučili kako se on temelji na moći odlučivanja u (svjetskom) ekonomskom procesu? Pita li se netko bi li (strana) investiciomanija mogla biti opasna za Hrvatsku onako kako je bila prije dvadesetak godina za Jugoslaviju, naime, zbog opterećenja radom niskoga kvalifikacijskoga stupnja i iscrpljivanjem resursa radi reprodukcije nečijih ekstraprofita (zadobivenih u tom sklopu)?
Zbog lišavanja vlasništva nad svojim, Hrvatskoj nije ni bitan formalan datum pristupa Europskoj uniji. Po čemu bi Hrvatska u njoj mogla biti subjekt? Zabacivanje ZERP-a govori o tome da se u pregovorima s Europskom unijom Hrvatska ne postavlja kao subjekt, nego da nekritički prihvaća njezin «neprijeporni» sustav vrijednosti. Može li pritom biti riječi o nacionalnoj autonomiji ako se vlastita povijest određuje po mjeri drugih, jamačno, i u njihovu interesu?
Uskraćivanjem vlastitom narodu da izravno odlučuje o bitnim političkim zahtjevima te bespogovornošću prema europskoj administraciji, hrvatska politička elita dospijeva u iskušenje da bude transmisija između stranoga kapitala i domaćega otuđenoga rada.
Veliki međunarodni sindikalni skup u Zagrebu 12. travnja 2008. ne bi u tom sklopu mogao biti djelotvoran, štoviše, mogao bi se izokrenuti u potvrdu spomenutoga odnosa ako se ne bi nastojalo na revolucionarnim promjenama. Bjelodana nepovoljnost u svim odsječcima društvenoga života zahtijeva, nasuprot praznoslovnom «dijalogu socijalnih partnera», to da bi se mnoge malverzacije suzbile radničkom (građanskom) kontrolom poslovanja u poduzećima i društvenim institucijama i, bez sumnje, barem participacijom u odlučivanju. To bi bio prilog istinskom nacionalnom osvješćivanju.
