Vinko Grgurev, prof.

Budući da se sada nastoji na uspostavljanju “društva znanja”, kao hrvatske obrazovne upravljenosti radi dosezanja visokoga mjesta u svjetskoj tehnološko-proizvodnoj konkurenciji, nije li onda dosadašnje društvo bilo “društvo neznanja”? Ako je čak to bilo, a nije, što bi onda trebalo učiniti u tom “kopernikanskom obratu”? Ističe se državna matura kao bitan i mjerodavan činitelj – na prijelazu iz srednjega u visoko obrazovanje. Koja je njezina prednost, ako jest, u izgradnji “društva znanja”, pred tradicionalnom maturom? Mnoga pitanja koja se pritom postavljaju zahtijevaju plauzibilne odgovore. Međutim, javnost nije dovoljno upoznata s mnogim njezinim pojedinostima. Razlog učeničkoga štrajkaškog prosvjeda zacijelo je u tome. Srednjoškolski nastavnici trebali bi se priupitati što su oni sami i koja je njihova funkcija u tom sklopu kada ih je iznenadio učenički štrajk. On se mnogim profesorima pričinio kao neko kolektivno bježanje s nastave. To je zbog toga što institucije prosvjetnoga ministarstva o bitnim problemima hrvatskoga školstva ne potiču rasprave u nastavničkim vijećima niti se ona zauzimaju vlastitom inicijativom.Mladi štrajkaški prosvjednik pokazao se kao Jevgenij Bazarov iz Turgenjevljeva romana “Očevi i djeca”. On je nihilist, jer je nezavisno od bilo kojeg autoriteta postavio postojeće, gotovo neprijeporne, vrijednosti u pitanje. I pragmatičar, jer je svjestan svojega (mogućega) znanja i njegove svrhe. On je organiziranjem štrajka zahvaljujući suverenom znanju modernog komuniciranja razbio paternalističke uvriježenosti o superiornosti profesora nad učenicima. Profesori su prinuđeni kritički se postaviti prema svojoj tradicionalnoj ulozi i prihvatiti učenike uvažavajući njihovu stvarnost. To bi nesumnjivo trebalo vrijediti i za najviše državne prosvjetne ustanove spram kojih bi i zbornica trebala biti subjekt jer se i u njoj prelamaju svi problemi. U ovoj prilici ministar Dragan Primorac dočekao se na noge sklopivši (odgodom problematične državne mature za godinu dana) s učenicima – poput kralja s građanima – osebujan sporazum o zajedničkim interesima. Srednjoškolski nastavnici doživljavaju ono što i nekadašnje plemstvo u tom sendviču; naime, lišenje svakoga sadržaja unatoč formalnoj povlaštenosti. Oni bi radi prihvaćanja poslova koji se pred njih postavljaju trebali najprije sukladno postojećim okolnostima utvrditi svoj identitet drugačiji od onoga kakav je bio. Naime, trebali bi shvatiti da ih učenici u mnogo čemu nadmašuju zbog toga što je zbornica, umjesto da bude mjesto oblikovanja školske politike, samo mjesto njezine realizacije.

Bilo je naklapanja kako prijašnji bjelovarski župan Damir Bajs nije kompetentan da bude ministar turizma, jer nikada nije u noćnome baru ispijao Don Perignon i nije mu se pritom goloprsa striptizeta u tangama meškoljila u krilu. Sumnjičavci su u pravu kada se malo dublje promisli, međutim, ni sami nisu svjesni zašto. U dramatici noćnoga bara moguće je sagledati našu sveukupnu socioekonomsku tragikomediju.
Da uđem i naručim za sebe i svoju prigodnu drugaricu barem decilitar Don Perignona, bilo bi to uz “simboličnu” ulaznicu 1.000 kuna. Ne bi me ni primili unutra, pa bih trebao potrošiti najmanje još toliko. Nisu li 2.000 kuna polumjesečna plaća mladoga nastavnika i nije li sretna krojačica koja za taj novac u novokomponiranom pogonu ambicioznog tajkunčića radi i do dva mjeseca (pa možda čak i djevojka u tom baru ako kriomice ne zdigne “napojnicu” usput iza kulisa)? Ne padam na štosove da u tom nektaru ima išta boljega nego u lozovači, kakve je bilo stoljećima u nekadašnjoj konobi preudešenoj u citadelu hrvatskog tobožnjeg gospodarskog prosperiteta. A gdje su hektolitarske bačve vina, kamenice maslinova ulja, košare suhih smokava, nisci crvenoga i bijelog luka, vreće grahorica, kasete badema…?
Neki gosti dočekaju jutro prebijenih rebara, jer nemaju gotovine, a kartice se ne uvažavaju, naslućuje se zbog čega. Kadšto žrtve budu podkarpatske plesačice, koje, kao i pobratimski sloj “na dnu” (Maksim Gorki), to jest bosanske bauštelce, policija i sud otprave u svoju domovinu, jer nemaju odgovarajuće papire (tko će im dati?), uz “zaštitnu mjeru nevraćanja na neko vrijeme” (dovoljno dugo da “zaborave” neisplaćeno).
Računica 33,30 m2 · 33,30 m2 = (gotovo) 1.000 m2 · (m2 = 80 €) 80 = 80.000 eura za toliku parcelu, puna je šaka brade prodavaču jer je u hipu dobio od građevinskog investitora onoliko koliko bi prosvjetni radnik trebao čitav radni vijek trpjeti migrenu u strahu hoće li moći isplatiti i preplatiti kredit za nekakvu “gajbu”.
Kako m2 izgrađenoga prostora stoji u turističkim mjestima i do 2.000 €, za četveroplošnu zgradu (poslovno prizemlje, dva kata i potkrovlje) investitor uspijeva izvući 8.000 € (4 · 2.000) za “sirovu” površinu koju je platio 80 € (omjer je 1 : 100). Nije vrag da se 99 posto od svega toga u građevinu koja nikne kao pečurka nakon kiše utroši na bescjene radnike, jeftini materijal i amortizaciju građevinske mehanizacije… I porez koji se plati u funkciji je toga profita, jer se tako namiruju političke institucije koje približavaju spomenute investitore točki na kojoj oni mogu biti “sintetičari” kapitala i rada. Nije li i to osebujna položajna renta?
Uspoređivanjem uporabne vrijednosti one lozovače i Don Perignona, kao i razlike između zelene i izgrađene površine, te njihove razmjenske vrijednosti, uočava se ostvarivanje profita prodajom “magle” (vrlo rentabilan proizvod u turizmu). Zbog toga se ne vidi koliko je maslinika i vinograda iskrčeno; gromača, kao primjera vrtne arhitekture, porušeno; izvađene zemljane mase radi pravljenja kičastih travnjaka, uništeno mnogo čak povijesnih objekata, a sve radi apartmanizacije i hotelizacije. Koliko je, pak, obale betonirano pri čemu su, uz poružnjivanje prostora, uništeni hranidbeni lanci za ribe (naime, ribe se hrane onim bićima koje su u sloju bliže obali, pa, ako se uništi onaj prvi, onda se domino-efektom uništavaju ostali) – radi marina (sada čak za mega-jahte)? Ne vidi se koliko se ljudi i kako izrabilo i izrabljuje.
Ako je to “nužno zlo” da bismo od nečega živjeli, kao da nismo živjeli bez toga i mora li se samo s time, zbog čega su onda svi ti objekti, u kojima više ni posluga ne smije govoriti hrvatskim jezikom, dani stranim vlasnicima? Ako je to za vraćanje duga, kako je on upotrijebljen? Nije li izlaganje Hrvatske, na prodaju, kao velike nekretnine, dovoljan pokazatelj njezine bezdušne eksploatacije u reprodukciji stranoga ekstraprofita? Nije li turizam najpogodniji za to?
Proboj iz toga začaranoga kruga zamišljen je u potenciranju znanja kao temelja modernoga industrijskoga razvitka. Ali, kako je to moguće, ako je Obonjan, na kojem je, uz izviđačke aktivnosti, hrvatska omladina učila strane jezike i mnogo čega drugoga, prodan nekoj problematičnoj tvrtki za njezino izlaženje iz gliba unosnim turističkim profitima u zahvalnoj Hrvatskoj? Kakva je to briga o mladima u Hrvatskoj i njezinoj budućnosti?
Ako se kao veliki uspjeh ističe iznos za koji se prodaju opatijske vile, a nitko se ne pita kako je i naš otuđeni rad u protuvrijednosti “cijenjenih” ulagača, kojega bi primili i najviši državni dostojnici, unatoč načinu na koji je došao do bogatstva, zbog čega se onda riječkoga kardiologa, koji je upao u slično iskušenje, kao cirkuskoga medvjeda vode u lancu iako je tisućama ljudi spasio život? Ima li konzistencije u hrvatskoj politici i ekonomiji? Ne opravdavam njegov čin, ali bi država trebala imati građansku kontrolu braneći svakoga makar i od njega samoga i ne klanjati se (stranim) izbaviteljima koji se s tim liječnikom nimalo ne mogu usporediti.
Ako je aluminij kovina ovoga stoljeća, kao što je prije bilo željezo (čelik), po kojem su neke zemlje postale svjetske sile, po čemu je onda hrvatska aluminijska industrija u gubicima i bi li ona mogla biti ono što je drugima bila čelična? Ako je svijetu potreban brod, onda je potrebna i brodogradnja, u kojoj je Hrvatska imala velikoga uspjeha, međutim, kako ga više nema, pitanje jest je li to zbog nedostataka narudžbi ili zbog drugih činitelja? Ako je do njih, mogu li se prevladati; ako ne, što drugi čine u tim neprilikama?
Ako nije potrebna brodogradnja, onda ni njezini inženjeri, pa se mogu prekvalificirati u hotelsku poslugu, pri čemu bi na području Uljanika moglo biti mnogozvjezdano hotelsko naselje. S time bi se suglasila Europska unija, pred kojom hrvatski političari kaplarski stoje mirno, ali koja nikada nije rekla da bi na Jadranu u svrhu njegova očuvanja trebalo razmisliti o opsegu turističkih investicija. Naprotiv, slučaj ZERP-a svjedoči o njezinoj brizi za “najljepšu obalu na svijetu” (po iznakaženom prostoru).
Sve u svemu, ministar Bajs bi u sklopu svih drugih proizvodnih djelatnosti trebao uvidjeti mjesto turizma, koji je, između ostalog, leglo mnogih špekulacija i, u biti, privrednoga kriminala - da on ne bude ničija funkcija i da devastacija prostora ne bude njegov “nužan” posljedak. Turizam pokazuje i produbljuje raslojenost našega društva time što nismo sami svoj subjekt nego smo većina puki najamnici u reprodukciji (stranoga) kapitala. Ideolozi zamagljuju tu činjenicu iluzijom o tome što smo u sferi “zapadne civilizacije” (kao njezine sluge) i što najniže poslove obavljaju “istočnjaci” koje se može u svako doba lišiti “gostoprimstva”.
Težnja za većim priljevom od turizma istovjetna je nastojanju ljudi visokoga tlaka da se njegovim podizanjem izliječe od smetnji koji im on izaziva. Može zbroj mnogih pozitivnih vrijednosti biti visok, ali, ako se ispred zagrade stavi minus, sve se okreće naopako. Pa tako i naš turizam koji bi ministar Damir Bajs trebao sagledavati u svim dimenzijama.