Europska unija nije romantično bratstvo među narodima, nego zajednica u kojoj se potvrđuju egoistični interesi najmoćnijih, u kapitalističkoj (neoliberalističkoj) eksploataciji
Piše:
Govoreći o američkom predsjedniku Georgeu Bushu, koji će uskoro posjetiti Hrvatsku nakon sudjelovanja na najvišem skupu najjače svjetske militarističke korporacije u Buçurestiu, mnogi ističu u honorabilnom smislu «vjerodostojnost» Hrvatske «najmoćnijem čovjeku na svijetu», od kojega se, stoga, očekuje pozivnica za «punopravno» učlanjenje u tu «uglednu» skupinu. Prije svega, prema demokratskim postulatima, nikoga se ne bi smjelo politički izuzimati zbog načelne jednakosti svih ljudi. Bush sam po sebi nije ništa mjerodavniji u svijetu od predsjednika Ruande ili Tuvalu.
Ne bi li se moglo reći da je Bush samo prividno najmoćniji čovjek na svijetu, jer da istinski jest, onda bi svjetske probleme razrješavao na miran i politički principijelan način? Ne svjedoči li napad na Irak da je apsolutizacija ekonomskog i političkog utilitarizma bitna Bushova upravljenost koja se ne podvrgava kritici nego je dogma u koju se mora vjerovati? To se pokazuje u hrvatskoj politici frazom o vjerodostojnosti institucijama kojima je on na čelu ili su pod njegovim patronatom. Može li se hrvatska politika suprotstaviti neprijepornom prihvaćanju postavljenih «vrijednosti» odnosno biti autonomna? Ne, prema tome kako se hrvatska politika odnosi prema NATO-u, Haaškom sudu i Europskoj uniji.
Frazeologija o tome kako će Hrvatsku zapljusnuti «strani kapital» ulaskom u NATO, koji bi mu bio «polica osiguranja», prikriva činjenicu kako Hrvatska mora biti nužan objekt njegove reprodukcije, odnosno da ne može biti subjekt u odgovarajućim ekonomskim procesima. Uostalom, kako je Hrvatska zbog dosadašnjih pretjeranih i nedjelotvornih «stranih ulaganja» dospjela gotovo u dužničko ropstvo? Hoće li nam NATO omogućiti izvlačenje iz toga gliba? To da će Hrvatska biti ravnopravna za njegovim stolom samo je zahvalan komediografski motiv.
Kako logički razriješiti sljedeće političke probleme? Ako je general Ante Gotovina optužen za ratni zločin zbog «prekomjernog» granatiranja, u Oluji, a koju je odobrila američka vojska, odnosno NATO kao njezina ekstenzija, zaslužuju li Javier Solana, koji je, kao čelnik NATO-a, odobrio bombardiranje Srbije, i George Bush, zbog napada na Irak, dapače, onoliko veću optužbu koliko su Beograd i Novi Sad, odnosno Bagdad i Basra veći od Knina i Kistanja? Ako ne bih imao pravo a priori braniti Gotovinu, po čemu ne bih onda imao pravo izuzeti Solanu i Busha iz usporedbe s njime pogotovo što su njihovi čini veći po opsegu?
Ako su Solana i Bush poduzeli svoje «mirotvorne» akcije mimo Ujedinjenih naroda i protiv njihove volje, po čemu onda imaju pravo pozivati Hrvatsku na suradnju s Haaškim sudom kojeg je osnovala upravo ta institucija, a koju ignoriraju, odnosno priznaju samo onda kada je u njihovu interesu? Ima li pravo SAD prozivati nekoga zbog opstrukcije Haaškoga suda ako sam traži izuzimanje svojih vojnika od suđenja za možebitne ratne zločine?
O Haaškom sudu Stipe Šuvar je napisao: «Nema sumnje da je sud u Haagu oruđe onih koji na svjetskoj pozornici vedre i oblače, te vode strategiju upravljanja krizama. Područje bivše Jugoslavije poslužilo im je i još im služi za upravljanje krizama dok se ono ne modelira onako kako to oni žele: posve rascjepka, pa onda poveže pod njihovom apsolutnom kontrolom. No, jedno je znati. I ne imati iluzija o Haagu. Uostalom, svijet neće dočekati sud koji bi za ratne zločine sudio i Amerikancima (na primjer i za bombardiranje sadašnje Jugoslavije; napisano 2001., primjedba V. G.), Britancima, Francuzima, pa i ponovo Nijemcima. Ali, eto, sada se na međunarodnoj razini sudi pojedinim Tutsima, Hutsima, Srbima, Hrvatima i Bošnjacima.» (S. Š., Hrvatski karusel, Razlog, Zagreb, 2004.2 str. 409.)
Temeljno pitanje jest je li Haaški sud principijelan? Ako jest, po čemu jest, ali, ako nije, po čemu bi netko imao političke, juridičke i moralne osnove tražiti ispunjavanje njegovih zahtjeva radi primanja u (proklamativno) demokratske saveze?
Europska unija nije romantično bratstvo među narodima, nego zajednica u kojoj se potvrđuju egoistični interesi najmoćnijih, u kapitalističkoj (neoliberalističkoj) eksploataciji. U čemu se, molim lijepo, ona bitno razlikuje od Austro-Ugarske ili Jugoslavije? Po čemu bi Hrvati mogli imati više utjecaja u EU nego li u njima? Uostalom, ako je Europska unija samostalna, po čemu bi vjerodostojnost Bushu, kao državniku s drugoga kontinenta, bila uvjet za pristup njoj? Ili je i ona njegova kolonija? Jest, jer bilo bi logičnije onoliko koliko je smješnije potporu za EU tražiti od Europljana Dmitrija Medvjedeva i Vladimira Putina!? Logičan je sud da je i Europska unija, pogotovo zbog njezina dovođenja u najužu vezu s NATO-m, geopolitički zahtjev subjekta svjetskoga (zapadnoga) kapitala u «oslobađanju» prostora za njegovu reprodukciju od Atlantika do Himalaja (u imanentnoj kontroli svoje «konkurencije»: Rusije, Kine, Indije i islamskih zemalja).
Premda se Hrvatska, kao obična krpica, unatoč teškoćama ništa većima nego li u drugih, lako može prišiti tom sklopu, čini se, ipak, da je ona laboratorij za mnoge političke pokuse. Odgoda (eutanazija) Zakona o ZERP-u radi nastavka usklađivanja svojega zakonodavstva, zapravo, bespogovornog prihvaćanja direktiva, bjelodano svjedoči o bitnoj podređenosti Hrvatske u pregovorima s Europskom unijom o kojima je hrvatska javnost upoznata jedva informativno.
Nasuprot zapostavljenim hrvatskim građanima, Jose Barroso, Oli Rehn i drugi birokrati kombinacijom arkadijskih priča i paternalističkih ucjena zanovijetaju političare sumnjivih ambicija i pretenciozne publiciste koji u njih gledaju kao u sveto otajstvo.
U tom polariziranom svijetu, u kojem se, kao objekt, postavlja Hrvatska, bilo bi vrijeme da ona, koja, kao «kolektivni proleter», nema ništa izgubiti, liši Europsku uniju djevičanske «čistoće» i sagleda je u svim dimenzijama. Nije poželjna perspektiva u kojoj bi se «nacionalno svjesni» hrvatski zastupnici «producirali» praznoslovljem na govornicama u Bruxellesu odakle bi Hrvatska dobivala naredbe koje je dužna, kao sada u slučaju ZERP-a, izvršiti radi potvrde, makar bila u zapećku, svojega mjesta u «visokom» društvu. Nije Bush jamac optimalne hrvatske budućnosti nego hrvatski narod i narodi koji žive u Hrvatskoj.
